Caramoan južna regija ostrva Luzon, Filipini -tirkizno more, beli pesak, plavi horizonti, koralne bašte, zelene površine i pećine čine ovu regiju pravim rajem na zemlji, san svakog posetioca. Medjutim, ovih dana vladalo je drugačije raspoloženje. Tajfun Maverik nije pogodio region gde se snima Survivor ali je naš tim bio izložen čestim promenama vremenskih prilika, tropskim kišama, snažnim vetrovima I burama. O čemu se zapravo radilo? Da li je ovo bila samo još jedna od tipičnih oluja na koje su naši učesnici već navikli? Odgovore smo dobili od filipinske produkcije, saradnika Survivor Srbija. Naime, reč je o vrsti tropske depresije pod nazivom “Jolina” koja se od juga kretala prema severnom delu Luzona (poznat pod nazivom The tayfoon belt) brzinom 17 km na čas. U pitanju je bila samo predfaza tajfuna koja je svoje pravo lice pokazala tek u severnim predelima Filipina. Ipak, najveći strah izazvala je avantura trojice kamermana “Survivor Srbija” koji su sa vodičem vraćali sa jednog od najviših vrhova na koji su postavili srpsku zastavu:”Popeli smo se na jedan vrh da bi postavili srpsku zastavu. Odlično smo bili raspoloženi, prizor je bio fantastičan, osećali smo se kao na krovu sveta sa kojeg se vijorila naša zastava. Polako smo krenuli nazad u kamp. Nismo obraćali pažnju na oblake koji su se nadvili neverovatnom brzinom, kiša se bukvalno sručila i tada je sve krenulo..” priča nam u strahu jedan od snimatelja: “Na početku nismo hteli da paničimo, bodrili smo sebe da je reč samo o jačoj kiši, ali ubrzo je krenuo haos jer se drveće savijalo do zemlje, a granje je padalo na sve strane. Vetar je u kratkom periodu postao neverovatna sila koja nam je vukla stvari...strašno! Iskreno, nas je najviše uplašila panična reakcija vodiča, tada smo shvatili da je situacija mnogo ozbiljnija nego što izgleda. Sećam se samo da nam je viknuo da pričvrstimo konopac oko pojasa jer podloga stene na kojoj smo stajali postala je klizava i postojala je opasnost da završimo u provaliji. Cilj je bio samo da se domognemo najbliže pećine i tu se sklonimo dok ne stigne pomoć. Šta da kažem...Oprema nam je uništena ali u tom trenutku o tome nismo mnogo razmišljali jer zaista smo bili uplašeni za život. Drugari i ja smo se držali dlanovima za oštrine tog kamenja sa naše bočne strane i polako samo se kretali ka pećini. Pećina nas je spasila. Sva sreća, dobro smo prošli, lekari su nam previli posekotine na dlanovima, a većih povreda nije bilo”, priča nam u učesnik ove avanture. Sada je vreme mirnije i već se lakše diše, kiša i vetar su slabiji pa samim tim su manje i brige. Ribari su opet na moru, a ekipa na svojim pozicijama. Kreće mirniji period ali svakako je najteže takmičarima koji su ponovo morali da suše drva za vatru i grade novo sklonište, ali čak i u ovakvim okolnostima i dalje vlada optimizam i želja za pobedom.